In memoriam: Josip Jović

Foto: MUP

I ove godine, 31. ožujka, Ministarstvo unutarnjih poslova kao i cijela Hrvatska s ponosom se sjeća Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog redarstvenika, odnosno prve žrtve Domovinskog rata. Josip Jović je na sam Uskrs, 31. ožujka 1991. u ranim jutarnjim satima, u redarstvenoj akciji "Plitvice" izgubio svoj mladi život braneći slobodu, demokraciju i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Taj tragičan događaj s početka Domovinskog rata ostao je zabilježen duboko u svijesti hrvatskoga naroda kao „Krvavi Uskrs 1991.“.

U povodu obilježavanja  20. obljetnice redarstvene akcije „Plitvice“ te tragične pogibije mladog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića treba istaknuti kako u novijoj povijesti nije poznato da je igdje u svijetu policija odigrala tako značajnu ulogu u stvaranju i obrani svoje države kao što je to učinila hrvatska policija. Baš je hrvatska policija bila prva organizirana, zakonom utemeljena hrvatska obrambena postrojba u obrani teritorijalnog integriteta i suvereniteta tek stvorene neovisne hrvatske države od nasrtaja pobunjeničke agresije i tzv. JNA. Hrvatska policija stoga jest preteča i jezgro stvaranja hrvatskih Oružanih snaga i Hrvatske vojske. Sve to ozrcaljuje herojstvo i život darovan Domovini policajca Josipa Jovića.

O Josipu Joviću

Josip Jović rođen je 21. studenoga 1969. godine u Aržanu kod Imotskog, u obitelji Marije i Filipa Jovića koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je školu završio u rodnom mjestu. U kolovozu 1990. godine priključio se Jedinici za specijalne namjene MUP-a  "Rakitje". Prije Akcije „Plitvice“ s tom jedinicom je bio na terenu u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. u Aržanu mu je otkriven spomenik. Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika. Odlikovan je visokim državnim odličjima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Spomenicom Domovinskog rata, Spomen značkom I. gardijske brigade "Tigrovi" i Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.
 

O akciji „Plitvice“ i početku Domovinskog rata  

Nakon višestranačkih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH, dio stanovništva srpske nacionalnosti, potican idejom velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nije htio prihvatiti takvu promjenu. Svoje nezadovoljstvo nisu iskazivali kroz legalne institucije, koje su im bile ponuđene putem političkih predstavnika u Hrvatskom saboru i drugim tijelima vlasti, nego su nasilno, „balvan revolucijom“ započeli rušenje demokratski izabrane vlasti s ciljem stvaranja svoje "SAO Krajine" kao dijela „Velike Srbije“. U toj fantomskoj paradržavi "SAO Krajini"  stvorili su svoju paramiliciju koja je oružano napadala sve „nesrbe“, razarala objekte, ubijala i protjerivala civilno stanovništvo. Tako je 25. ožujka 1991. u organizaciji srpskih ekstremista održan i „miting istine“ na Plitvicama. Pobunjenici su zahtijevali da NP „Plitvice“ ostane u sklopu tzv. „SAO Krajine“ te počeli protjerivati sve nesrbe članove rukovodstva i djelatnike NP „Plitvice“.

Poslije takvog nasilnog odnosa velikosrpske manjine prema hrvatskoj većini, ponos i dostojanstvo hrvatske demokratske vlasti bio je doveden u pitanje. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991. donio odluku o provedbi akcije „Plitvice“. Sama akcija bila je izvedena u dvije faze. U prvoj fazi, malo prije ponoći, prva specijalna postrojba MUP-a Antiteroristička jedinica Lučko kao prethodnica zauzela je Koranski most kako bi ga osigurala, onemogućila pobunjenike u sprječavanju ulaska naših snaga na Plitvička jezera. U drugoj fazi u ranim jutarnjim satima glavne snage Specijalne jedinice „Rakitje“ spajaju se s prethodnicom na Koranskom mostu pa zajednički djelujući nastavljaju u smjeru Koranskog mosta i Hotela „Jezero“.

Prema policijskim izvješćima, nakon uspješno provedene akcije kojom je zapovijedao Marko Lukić, uhićeno je 29 ekstremista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune. Među njima su bili: član Glavnog odbora SDS-a Goran Hadžić i tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. (Goran Hadžić, vođa ekstremnih Srba iz Vukovara, optuženik je Haaškog suda za ratne zločine na Ovčari i danas se nalazi u bijegu).

No, iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama uspostavljen red, u sukobu s paravojnim srpskim snagama tada je, nažalost, poginuo 22-godišnji Josip Jović, a još devet pripadnika Specijalne policije je ranjeno.

Prema riječima suboraca, Jović je bio među prvima u napadu pucajući prema pošti. Iako je na sebi imao pancirku, jedan od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola Hitne pomoći stigla su u trenu, a potom je ukrcan u sanitetski vojni helikopter, još uvijek dajući znakove života. Međutim, preminuo je na putu do bolnice. Josip Jović je tako postao prva policijska žrtva u Domovinskom ratu.

Nakon oružane pobune Srba u Pakracu 1. ožujka 1991. i „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama 31. ožujka 1991. hrvatska država je četiri godine svakodnevno bila izložena srpskoj agresiji, brutalnostima u razaranju gradova i sela, ubijeno je i protjerano tisuće ljudi iz svojih domova. Zahvaljujući hrvatskim braniteljima, 5. kolovoza 1995. veličanstvenom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga i policije nad paravojnim srpskim postrojbama u Vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", zauvijek je nestalo fantomske tvorevine „SAO Krajine“.